Грлом у камење


Na svom putovanju Odisej je znajući da je preslab za očaravajuću pesmu sirena naredio da ga vežu lancima za stub. Reč lanac etimološki znači disciplina, a stubovi su stubovi volje.
Naše su sirene fejzbuci, hrana, kafe i ostale muke. Neophodno je da se disciplinom vežemo za stubove volje.
Odlažimo sutra! I možda nam se brod ne nasuka već u januaru.
U budućnosti, nauka je rastvorila sve fenomene. Odbačene su gluposti kao što su primera radi ljubav, čast. Moćna naučna paradigma svela je čoveka na hormone, krvne sudove, ćelije, rasturila ga na fiziološke delove i zaključila da u njima ničega neima.
Ukoliko bi se javili nagoveštaji toplote u nekome, sive face bi ga ismejale i prozvale budalom, budalom na nivou Don Kihota arhetipa svih budalaletina.
Nu u ovom sterilnom svetu budućnosti oslobodjenom svake erekcije, jedne noći se desila neverovatna stvar. Jedan zaždrigli gospodin posedovao je poslednje podočnjake na svetu, to nisu bili svakodnevni podočnjaci, već kese, kese ispod očiju ispunjene mrakom srednjevekovnih misterija.
Osećao je ništa, njegovo je srce bilo ispražnjeno i oslobodjeno trica i kučina u čije se ime nekad ginulo, nu opet neka sila ga je vukla ka jednoj ruševini u zabačenom delu grada.
Kada je ušao video je male drvene stolove prekrivene kariranim stolnjacima filovanim crnim vinom i čemerom drevnih boema, bila je to kafanica čiji su zidovi godinama upijali melankoliju podmazanu jeftinim alkoholom. To njemu ništa nije značilo.
Vratio se kući, zauzeo fetus položaj i zaspao mirnim snom pokojnika.
U san mu je došao karirani stolnjak, on se njime ogrnuo i najednom transformisao u vuka, vuka oslobodjenog svih ljuckih zakona, velikog i dostojanstvenog.
Trčao je po nebu, udisao ustajali miris čovečanstva i izdisao zvezdanu prašinu. Beskrupulozno je ujedao omotač sočinjen od dima koji je skrivao mesec, kisela krv je kapala po zemlji.
...